žalim se na vučića ...

U zemlji kojoj sunce uvijek grije, nebo je uvijek plavo sa bijelim oblacima, vedro...gdje je šuma zelena i gdje potoćić žubori, gdje vlada sreća, mir i veselje, sreli su se vučić i vučica
On je došao u njihovo krdo i upoznao vučicu.Zbližili su se, prijateljski.
Svaki dan su se igrali zajedno,smijali, šetali, trčali po šumi, nekada razgovarali i o ozbiljnijim temama...On se zaljubio u nju, ali je bio nezgodne prirode da joj sve prizna.Uglavnom, bilo im je lijepo, sreća je preovladavala uz te sunčane dane.
Onda, na nesreću, mali vučić se razbolio i danima nije mogao izlaziti iz svoje jazbine.Koristio je sve moguće tablete, svim snagama ,voljom ,srcem i dušom, željom i žudnjom je želio da izađe iz jazbine i da vidi vučicu.
Došao je i taj dan.Vučić je sretan,pun života, ljubavi i zaljubljenosti istrčao, ali...Vučica se igrala sa drugim vukom.On se upoznao s tim vukom.I taj vuk je bio dobar, prijateljski raspoložen.Zbližili su se i igrali su se zajedno.Jednu noć, taj vuk mu je priznao kako je zaljubljen u vučicu, a i ona u njega...Vučić se unezgodio.Otišao je u svoju jazbinu.
Vučica i vuk su se počeli zabavljati, bilo im je lijepo. Smijali su se zajedno, šetali, trčali, njušili...

Vučić se povukao.Zanemario je tu lijepu zemlju. Okrenu se ka lovu i krvoproliču.Sreću su mu donosile krvave životinje koje je trgao svojim zubima.Pretvorio se u najvećeg sarhoša koji je ikada postojao.U jednu olinjalu zvijer, koja se nije radovala sreći , koja nije imala druge ciljeve osim krvoproliča. Bio je ispunjen bijesom, nesretnom tugom, mržnjom ... Oči su mu izgubile sjaj, dlaka mu se zaprljala i olinjala...
U zemlji je počelo da pljušti kišom, oblaci su se skupili u jedan veliki sivi brod iznad, sve je bilo mračno, magla i memla, lišće opalo, istruhnulo u zemlju, šuma je propadala.
Vučić je osnovao svoje krdo koje je ubijalo, jelo i zadnjim snagama utapalo sreću.
On je često, kad bi oglođao neku životinju, i zadnji komadić mesa sa nje sažvakao svojim, već krvlju isprljanim, očnjacima, zamislio se.
Negdje daleko, dolje gdje njegove misli od onda nisu kročile, dio duše u koji još nije zario... sakrivalo se ono nešto, ljudsko.Često se odvajao od tog zvijerskog krda, išao na vrh planine i posmatrao zemlju, takvu sasušenu, punu mraka i magle.Nadao se.
Nadao se da će opet vidjeti djevojčicu, one njene ogromne oči koje su ga ,kao malog, izluđivale i tjerale na mnogo šta lijepo.Koliko suza je bilo pušteno radi tih očiju, koliko, koprcanja po jazbini, ne spavanja, bježanja od stvarnosti...bacanja u onaj potoćić, što je nekad žuborio, što je nekada živio, i on i ribe u njemu...
Tu gore na planini, odvojen od te ogavne realnosti i tog ružnog svijeta kojeg je on na neki način nametnuo, je provodio dosta vremena. Zamišljao je vučicu, njenu dlaku i njene usne, način zavijanja, zavođenja...

lolowoz